Kontekstualne i individualne odrednice uključenosti u učenje fizike

Sažetak

Istraživanja kontinuirano pokazuju da interes, motivacija i uključenost u učenje fizike opadaju s godinama školovanja. Neka istraživanja pokazuju i da pad interesa za učenje fizike započinje već na početku formalnoga obrazovanja iz fizike pa je cilj ovoga istraživanja bio ispitati odrednice motivacije i uključenosti u učenje učenika koji se prvi put susreću s predmetom fizike. Uključenost u učenje predstavlja opažljivu manifestaciju motivacije, a većina autora smatra da je sačinjavaju bihevioralni (pažnja, koncentracija i ustrajnost), kognitivni (učenje s razumijevanjem) i emocionalni (pozitivne emocije za vrijeme učenja) aspekt. Za teorijski okvir odabran je kontekstualni model školske uključenosti prema kojemu motivacijska uvjerenja učenika posreduju u odnosu između kontekstualnih čimbenika i uključenosti. U istraživanju je sudjelovalo 595 učenika sedmih razreda iz deset osnovnih škola u Zagrebu prosječne dobi od 13 godina (51 % djevojčica). Za provjeru medijatorne uloge motivacijskih uvjerenja učenika (samoefikasnosti, interesa, važnosti i korisnosti fizike) u odnosu između triju aspekata motiviranja učenika (nastavnička brižnost, poticanje autonomije i nastavnička struktura) te triju aspekata uključenosti u učenje (bihevioralnoga, kognitivnoga i emocionalnoga) korišteno je strukturalno modeliranje. Rezultati istraživanja u skladu su s teorijskim modelom i pokazali su da tri aspekta uključenosti u učenje fizike imaju različite mehanizme na početku formalnoga obrazovanja iz fizike. Najvažnijim se medijatorom pokazao interes za fiziku koji je posredovao u odnosu između nastavničke brižnosti i strukture te bihevioralne i emocionalne uključenosti u učenje fizike, dok su uvjerenja o samoefikasnosti i korisnosti fizike posredovala u odnosu između nastavničkoga poticanja autonomije te kognitivne uključenosti u učenje fizike. Rezultati imaju teorijske i praktične implikacije.