Pouzdanost mjerenja u psihologiji: Razvoj metode, zaluđenost Cronbachovim alfa koeficijentom i preporuke za ispravnu procjenu pouzdanosti

Sažetak

Svrha je ovoga preglednog rada uputiti na bogatu povijest koncepta pouzdanosti mjerenja i strjelovit napredak u procjeni pouzdanosti koji se dogodio od 1940-ih, što je rezultiralo velikim brojem pristupa procjeni pouzdanosti. Na početku je rada naveden kratak povijesni pregled nastanka koncepta pouzdanosti i metoda procjene pouzdanosti. Potom su opisani koeficijenti unutarnje konzistencije prateći njihov kronološki razvoj. Kritizirana je primjena Cronbachova α koeficijenta bez provjere potrebnih pretpostavki te su obrazložene česta pogrešna shvaćanja vezana uz Cronbachov α koeficijent. Navedene su pretpostavke potrebne za opravdanu primjenu α koeficijenta, pristranosti procjene u slučaju nezadovoljenosti potrebnih pretpostavki, ispravan način izvještavanja o pouzdanosti, kao i moguće primjene koeficijenta u svrhe različite od procjene pouzdanosti. Međutim, u praksi su pretpostavke za opravdanu primjenu α koeficijenta vrlo rijetko zadovoljene i često je opravdana primjena drugih koeficijenata, poput λ2, λ4, ρNDG ili ω, za kojeg se pokazalo da je u većini uvjeta najmanje pristran. Ponuđene su smjernice za primjenu navedenih koeficijenata. Najnoviji je pristup procjeni pouzdanosti strukturalnim modeliranjem, koje omogućava jednostavnu provjeru navedenih pretpostavki i u kombinaciji s ω i ωH koeficijentima rezultira vjerodostojnom procjenom pouzdanosti, a opravdan je u slučaju kompleksnih mjernih modela. Naposljetku, istaknuti su konceptualni problemi vezani uz procjenu pouzdanosti te su predložene smjernice za daljnja istraživanja pouzdanosti mjerenja.