Učinak socijalne povezanosti na životno zadovoljstvo adolescenata: Medijatorska uloga emocionalne samoučinkovitosti i anksioznosti

Sažetak

Cilj je ovog istraživanja bio ispitati odnos između socijalne povezanosti i životnog zadovoljstva adolescenata, uz poseban naglasak na ulogu emocionalne samoučinkovitosti i anksioznosti kao mogućih medijatora tog odnosa. Pritom se analiziralo njihovo djelovanje pojedinačno i u kombinaciji, primjenom modela serijalne medijacije. U istraživanju je sudjelovalo 308 srednjoškolaca iz Hrvatske, pretežito djevojaka (72.08 %), prosječne dobi od 16 godina. Sudionici su ispunili subskalu Povezanosti iz upitnika EPOCH (Kern i sur., 2016) za mjerenje socijalne povezanosti, subskalu Emocionalne samoefikasnosti iz hrvatske verzije upitnika SEQ-C (VulićPrtorić i Sorić, 2006) za procjenu emocionalne samoučinkovitosti, subskalu Anksioznosti iz upitnika DASS-21 (Lovibond i Lovibond, 1995) za mjerenje razine anksioznosti te Skalu životnog zadovoljstva (Diener i sur., 1985) za procjenu životnog zadovoljstva. U svrhu testiranja modela serijalne medijacije korišteno je linearno strukturalno modeliranje. Rezultatisu pokazali da socijalna povezanost ima izravan pozitivan učinak na životno zadovoljstvo te neizravan pozitivan učinak posredstvom emocionalne samoučinkovitosti. Međutim, neizravan učinak socijalne povezanosti posredstvom anksioznosti, kao i kombinirani medijatorski učinak emocionalne samoučinkovitosti i anksioznosti u odnosu između socijalne povezanosti i životnog zadovoljstva, nisu se pokazali značajnima. Ovi nalazi naglašavaju važnost promicanja socijalne povezanosti i emocionalne samoučinkovitosti kod adolescenata kao važnih čimbenika njihovog životnog zadovoljstva, dok se anksioznost u ovom kontekstu nije pokazala značajnim posrednikom.